SHIT HAPPENS by Ivan Galic

Još jedno ljeto je bilo na izmaku i sve njegove sparine koje su nas morile svaki put kad bi se probudili odlaze nepovratno. I ona krilatica ‘ko je jeba, je jeba svakim danom sve više opterečuje lokalne galebe humanoide. Vidljiva je ta zabrinutost dok ih gledaš kraj klupica uz more na izmaku svake sezone. Odlaze nepovratno i svi predljetni snovi koje smo trebali ostvariti i prije nego je počelo. Neki su trebali pamtiti to ljeto jer se taj imperativ vuče cijelo vrijeme po modnim magazinima i novinskim prilozima. Prošlu sezonu obilježio je Mišo Kovač kod Stankovića, emisija koja je jednostavno izludila svakog, kao dolazak Beatlsa nekad, i ništa iznad toga ne postoji. Ništa. Prepričavala se i još se prepričava. Za sam kraj tog ljeta 2007. netko je imao drugčije planove.

30. kolovoza je, po odlasku na kavu zbrajam ovozezonski inkas od posla i jednim dijelom razmišljam o ispitnom roku koji treba početi. Po štekatu se čuju neka šuškanja o požaru na Kornatima, odlasku vatrogasaca na intervenciju. Kako je ta kava imala više tajming ručka a ne početka dana, iščekivalo se i dnevnik. Kavanski mislioci su već znali o čemu se radi i što i kako se trebalo napraviti, i  nisu davali prevelik značaj toj akciji jer svatko zna da je dolje samo goli kamen i niska trava i da ta akcija predstavlja više gubitak naših novaca. U tom smjeru kretala se i izjava i Stipe Mesića o avanturi, nepotrebnoj štoviše jer sad se spominju i žrtve te avanture. Prve snimke bile su užasne. Kroz televizor se osjećao smrad nepomičnih tijela, crno-crvenih od vatre.  I nije se znalo koliko ima žrtava, ima li preživjelih, koliko su se približili požaru, kako se to dogodilo, je li se uopće dogodilo, hoće li na kraju dana ipak to što je počelo kao avantura završiti kao tragedija.

 Izjava na izjavu, dnevnik na dnevnik, dogodilo se to što se dogodilo. I nakon više od 5 godina ništa se više ne zna nego toga dana. Osim imena dvanaestorice vatrogasaca. Uzroci tragedije kretale su se od vojnih bombi NATO-a obačenih nakon Kosovske krize iz 1999., probijenog spremišta goriva na helikopteru, do eruptivnog požara kao službene verzije iznijete u javnost. Daljna pitanja zašto su išli i oni koji nisu smjeli, zašto je vojska bila tamo prije svih, zašto i kako je došlo do gluhog telefona između vatrogasnih sjedišta, vojske i ‘112’ ostaju i dalje bez odgovora i otvorili su prostor teorijama zavjere. Tko je zakaza’, tko je zajeba’ do dana današnjeg se ne zna. Taj izlet ostao je uklesan u svaki kamen stratišta 9. kruga pakla kao nijemi krik koji i danas sikće iz škrapa. Vrhunaravni zajeb sustava poprskan krvlju nevinih koji su trebali biti predani kao žrtve da bi se vidjelo da je nešto trulo u sustavu.

Drugi vrhunaravni zajeb nefunkcionalnosti sustava koji mi pada pa pamet je izlijetanje vlaka kod Rudina. Sad vam je već vjerovatno jasnije kuda priča ide. Kreneš lagano iz Zagreba na more, i ne slutiš da to putovanje može završiti kao u filmovima u kojem je vlakovođa Freddy Krueger. Epilog je isto bio za pamćenje: poginulo šest osoba, dok ih je 55 ozlijeđeno. 16 je osoba zadržano u bolnici na liječenju, od čega je 7 osoba teško ozlijeđeno, a svi su izvan životne opasnoti. Uzrok: po nekima je sredstvo protiv korova koje je masno, širenje tračnica, otkazivanje kočnica, nesposobni strojovođa, neispravnost vlaka. Osnovala se, naravno kako i priliči takvim situacijama, komisija o komisiji za komisiju koja je trebala utvrditi tko je odgovoran. To je bilo u srpnju 2009., odgovor se još traži.

Ili štajaznam, poželiš narodno samopredjeljenje i svoju državu, jer će nam biti bolje, ekipa te pokrade i naguzi gore od onih od kojih si pobjegao, odrediš pretvorbu i privatizaciju društvenih poduzeća, kad ono ekipa ih ukrade za sebe, i osnuju nekoliko društva-kćeri da zametu tragove. Ima toga još, samo mi se neda tražiti jer nisam dovoljno plaćen za istraživačko novinarstvo. Čitajte Jutarnji list.

Iako su okolnosti slučajeva jako zastrašujući, još je više zastrašujući zaključak da neke stvari nisu u redu, tj. ne funkcioniraju onako kako im nalaže namjena. Kao ona paranoja da nas može svakog dana, ne znamo u koliko sati,  pogoditi auto. Tko se onda uopće želi zajebavati sa sudbinom kad je rezultat te igre negativan. Tko bi se mogao pomirit sa takvim slijedom stvari da ako odemo ujutro na kavu, na posao, ispit, izlet, neka pogreška može imati ozbiljne posljedica po tjelesni integritet.

Kad bi se držali Murphyjevih zakona ka’ pijan plota, rijetko kada bi se usudili napraviti bilo što. Jer nikad ne znaš kad će se desiti sranje. Ili pasti snijeg. Taj inžinjer dao nam je misliti sa svojim doskočicama, kad se netko u društvu nađe pametan uzimati ih  kao obrazloženje za situacije koje ni sam ne razumije. Taj šeret i zajebant, Edward Aloysius Murphy Jr., za prijatelje Ed, je popizdija jedno poslijepodne u hangaru zrakloplovne baze u Wright-Pattersonu, SAD, na podređenog jer ovaj nije znao spojiti mosne mjerače napetosti zbog čega nije funkcionirao remenski prijenosnik, „’Ko ti dade diplomu“, često bi govorio dok ispija zidarku, “ Postoji li ma kakav način da se to uradi krivo, on će to uraditi krivo“. I tako je počelo. Ostavio je svijetu niz poslovica ili populatrno zvanih životnih mudrosti kao sarkastičkih epigrama koje su u osnovi niz nepogrešivih iskustvenih zaključaka o ljudskim pogreškama (čitaj: našim) i pogreškama u složenim sustavima (proizvodni pogoni,  pokusi, procesi proizvodnje, kao i sama država). Na primjer, tko rano rani, u 07h nije umoran, ili ako mislimo pobijediti ne smijemo izgubiti,ako nešto može poći naopako, poći će naopako. Cijela mudrost se vrti oko mogućnosti i vjerojatnosti.

Zato nas od malena uče da gledamo pažljivo dok hodamo, dok jedemo, dok vozimo auto jer na taj način smanjujemo vjerojatnost, dok mogućnost da se nešto loše dogodi kao teorija i dalje stoji otvorena. Tako i neke religije tu teoretsku mogućnost da nas nešto zgazi koriste kod utjerivanja straha ako ne budemo dobri. Nitko drugi ne može biti dovoljno pažljiv umjesto nas, kao što ni ja kao pješak ne mogu voditi brigu o kočionom sustavu vlakova HŽ. Nije moj posao. Zato postoje neki stručnjaci kojima je propisom određena dužnost da brinu o tim stvarima. Delegacija obaveza je predivno rješenje. Vjerojatno iz Švedske. Nije ni na Draženu Slavici da mi drži predavanja oko toga kako spremiti ispit iz obveznog prava, niti bi mu se ja miješao u strategiju lokalizacije šumskog požara. Sva’ko svoj red škropi.

Ljepota svakog društva, svake organizacije je u tome da dok svatko radi svoj posao, sustav funkcionira. Svaki sustav je podsustav nekog sustava višeg reda i to nazivamo hijerahija, a svrhovitost im je glavna osobina. Svrhovitost sustava je kada elementi sustava međusobnim djelovanjem postižu da sustav funkcionira. Vatrogasci su žrtve nefunkcioniranja sutava, putnici vlaka isto, i svi ostali koji tu iluziju plate životom da bi se mi ostali uvjerili da ipak nije sve po pravilima službe.

Zato se u ovu priču lijepo uklapa vježba, atest, certifikacija i druge metode provjere. Tko nakon svega viđenog ne bi odvalio šamarčinu polazniku ispita za pilote kad ga se uhvati u prepisivačini? Tko još misli da Microsoft izbaci proizvod na tržište čim onaj jadni japanski programer stisne tipku enter?

I sad bi kroz priču trebao provući nekako i posljednja događanja o ‘Splitu u snijegu’. O tome su se puno bolje plačeni kolumnisti već ispisali i sve što napišem bilo bi već viđeno. Rado bih neke tužio jer su mi ukrali ideju iz glave ali ne mogu, jer su bili brži a ja nemam pisanih dokaza i otisci krađe su u mojoj glavi. Jedan iz EPH  je razradio moju  ideju pišući da su se svi tog petka veselili ‘snigu’ da bi u ponedjeljak već proklinjali ta bijela govna. Slike u toplesu sa Rive su preplavile Facebook i trljali sol na ranu kontinentalcima jer dok oni razbijaju glavu o prometnoj povezanosti mi se zajebavamo i igramo picigin. Onda da su gradske službe zakazale jer snijeg nije pao već 50 godina pa ih je sve iznenadio. Neorganiziranost, tromost i nesnalaženje samo su od nekih pridjeva. Onda je greška bila u neadekvatnoj reakciji komunalnih službi, pa nema ralica, pa nema soli, pa nema lopata. Pa koji će kurac lopata nekome u životu tko živi u stanu na 12.katu? Dobro nije baš taj rječnik koristio ali sam ja tako zamislio. Neke lopate koje sam ja viđao imale su još naljepnjicu koliko su bile nove. Pa tko je kriv, koliko su krivi komunalci a koliko građani, licitiranje brojem ozlijeđenih, koliko ih je iz Splita a koliko iz Vlajlanda. Više su me iživcirali video klipovi od Purgera sa uputama kako koristiti lopate i vicevi tipa ’ Koja je razlika između snijega i sniga – snijeg se čisti’.

Onda su se ukazali gospoda Rumkejevi koji su nas uveseljavali svojim izjavama i pokazali nam kako stvari stoje : rođaci, susjedi i prijatelji connecting people bolje od Nokije, što je po zakonu a što nije. Neka druga kolumnistica je secirala izjavu po izjavu i do apsurda ih dovodila suprostavljajući im druge životne situacije. Isto moja ideja. Neću nikome reći kako sam zamislio trenutak spoznaje gđe. Bečić kad saznala da Vrgorcu prijeti nestašica kondoma.

Nije mi krivo što sam ostao bez još jednog teksta. Ja pišem o bitnim stvarima, sistemima, sustavima i tako suptilno pokrivam i ovu temu. Velike teme i ozbiljne. Mrvice ostavljam drugima koji su plaćeni..

- Šta kažeš, Ante i Simona ponovno zajedno ??